“Tad i nikad više miris'o je sneg na jorgovan!”

Ne postoji ništa što mi može izmamiti veći osmeh. Pahulje koje mi se lagano spuštaju na dlanove podsećaju na tvoje dodire, zadrže se trenutak, a onda tope i nestaju cureći mi kroz promrzle prste. Baš kao što si ti pobegao. Ne umem da ih zadržim, nisam umela ni tebe. Sneg mi uvek miriše na nas….

Nastavi čitanje →

Sitnice

Ne sećam se kako je počelo, ali znam da je ponekad njegov soba mirisala na pomorandže, a moja uvek na čokoladu. Sećam se zajedno odgledanih utakmica i špica iz filmova. Pamtim ulice kojima me je vodio kod sebe prvi put i one kojima sam od njega otišla, poslednji.  Čujem ponekad, duboko u noć, zvuk njegovog…

Nastavi čitanje →